Sve koji svraćaju na blog „Virgo“ , želim da pozdravim i ujedno im se izvinim što u poslednje vreme ne pišem baš često. Onima koji su ovih dana, kada me nije bilo, svraćali i podsticali na pisanje, želim da kažem da ih volim do obožavanja (tu se računa još neko ko je to radio preko privatnih poruka kao i neko ko mi je posvetio čitav post) i da „…bih im dala , pola svoga grada, za poljubac jedan, dok kišica pada.“ Naravno – pod uslovom da pola moga i pola susednog grada ne odleti u vazduh, prilikom svakodnevnog uništavanja neeksplodiranih ubojitih sredstava zaostalih nakon velikog praska koji se desio u noći , 19.10.2006. godine na Karađorđevom brdu. Onom istom brdu odakle je Karađorđev pisar Steva, onako iz čiste radoznalosti, šibnuo topovsko đule i pogodio šator Hafiz – paše u centru grada Paraćina.
Ruku na srce Hafiz – paši tu i nije bilo mesto ali se pitam kome u slučaju velikog praska nije bilo mesto u Paraćinu? Stanovnicima Paraćina ili skladištu municije od ko zna koliko hiljada tona eksploziva? Jedna od nebuloznih izjava koja bi trebala da da odgovor na ovo pitanje je da se u vreme Jugoslavije, kada se skladište gradilo, grad bio daleko manji ali da se širio ka magacinima i da ljudi jednostavno, nisu mislili o svojoj bezbednosti dok su gradili kuće i formirali naselja. Iz ovoga proizilazi sledeće: gospođa koja živi u centru Paraćina i kojoj je u spomenutoj noći pukla bubna opna i nervni sistem od stresa kada je ugledala svoje dete kako leži ispod gomile stakla sa razbijenog prozora, morala je, misleći na svoju bezbednost da napravi kuću, najmanje 25 km od centra Paraćina. To bi značilo da bi, da je kuću pravila u Jagodini, danas imala prirodne delove čula sluha a ne plastične koji su joj ugrađeni u Beogradu ali ne bi značilo da bi imala i čitav nervni sistem jer su prozori pucali i u Jagodini. Sve to pod uslovom da eksplodira onoliko municije koliko je eksplodiralo. Da je eksplodiralo sve, spomenuta gospođa bi, misleći na svoju bezbednost, morala da napravi kuću u Kruševcu. Ili u Nišu, možda? Možda van granica Srbije koja ima legitimno pravo da izlaže svoje stanovnike opštoj opasnosti? Ne znam.
Bilo kako bilo a bilo je strašno, progutasmo nekako objašnjenje o bezgrešnom začeću varnice u spomenutoj noći, o Tomu koji je jurio Džerija pa kliknuo tamo gde nije smeo kliknuti, razuverismo se da nas u zemlji u kojoj nas „ništa ne sme iznenaditi“ ima zaista mnogo iznenađenja, ali i da novca za pravilno skladištenje municije nema čak i ako nam vojska nosi Dolce & Dragić opremu. Sve smo progutali i izgleda da možemo još, jer evo, trpimo svakodnevne detonacije, udišemo dim koji se diže nakon svake eksplozije i molimo se da stvar ne izmakne kontroli kao što je izmakla proletos kada je prilikom spomenutih aktivnosti, došlo do požara. Takvi smo, volimo da verujemo u čuda…Najviše u ono „Ako neće Muhamed k` brdu, onda će brdo k` Muhamedu“. A sviđa nam se i ona o trpljenju i mirenju: „Zemlja tvrda a nebo visoko“. Može i proširena verzija: „ Zemlja tvrda, nebo visoko, sud u Strazburu ne voli Srbiju.“ Ma može svaka. Ovo je pravna država. Ima prava na sve.
a sad, jedan dobar vatromet za njen povratak! pali magacin!